PODIJELI

O Chick lit-u

Plakat predstave

Chick lit, tj. ženska književnost termin je koji označava žanr popularne fikcije namijenjene prije svega neudanim i uposlenim ženama srednjih godina. Žanr je nastao sredinom devedestih, kada su se u knjižarama pojavili romani Seks i grad (1997.) Amerikanke Candace Bushnell i Dnevnik Bridget Jones (1999.) Britanke Helen Fielding. „Chick“ je američki sleng za mladu ženu, a „lit“ je skraćeno od literature, odnosno književnosti.

Žanr karakteriziraju elegantne junakinje, uglavnom u dvadesetim i tridesetim godinama, stanovnice Manhattana ili Londona. Priče se uglavnom svode na njihove ljubavne probleme i intrige na radnom mjestu (najčešće rade u nakladništvu, marketingu, PR agencijama ili modnoj industriji), uz neizbježni vječiti ženski problem – pitanje izgleda i kilaže. Knjige uglavnom odlikuje ležeran ton i otvoreno pričanje o seksualnim temama. Takozvanu žensku literaturu neki danas vide i kao vrstu fikcije u eri postfeminizma. Razlika između ovog žanra i obične ženske fikcije jeste, prije svega, u atmosferi. Chick lit odlikuje povjerljiviji ton, kao razgovor s najboljom prijateljicom. Humor igra važnu ulogu tako da svaki roman obiluje duhovitostima. Chick lit je i fascinantna studija karaktera. Autorice svoje junakinje smještaju u niz najrealističnijih iskušenja s kojima se mnoge žene danas mogu identificirati, a krajnji je rezultat uvijek zanimljiv, detaljan i zabavan za čitanje.

U međuvremenu se izrodio i niz podžanrova, poput Mommy Lit (za mame), Christian Chick Lit (za kršćanke), Mystery Lit (za ljubitelje misterije), Marriage Lit (za udavače) ili Teen Lit (za tinejdžerke). Ženska je literatura prešla i na male i velike ekrane. Serija Seks i grad (emitirana 1998-2004) i danas se s velikom gledanošću reprizira diljem svijeta, a Carrie, Miranda, Samantha i Charlotte postale su sinonim za moderne, samosvjesne, neustrašive i financijski neovisne žene.

Partibrejkersi

Uz neizbježnu svečarsku notu za svaku kazališnu kuću praizvedba teksta uvijek podrazumijeva i svojevrsni rizik. No, spremnost na upuštanje u taj rizik jest ono što na svim poljima ljudskog djelovanja, pa i na razini repertoarske politike, jedino može osigurati iskorak.

Na taj smo iskorak ciljali kada smo za prvu premijeru ove sezone u HNK Mostar izabrali komad Damira Šodana Chick lit, angažirajući Tanju Miletić Oručević za redateljicu i glumce iz svih mostarskih kazališta i pozorišta. Da uspostavimo kakvu dobru sinergiju, kako bi to rekao jedan od Šodanovih likova. I ta svemostarska kazališna sinergija je proradila. Prvi put ozbiljno nakon rata.

Pri tome, trinaesteročlani ansambl ove predstave na čelu s redateljicom i svim suradnicima, nije ostao na razini teatarskog ekvivalenta za jeftinu političku mantru o spajanju dviju obala. Ova predstava ne pristaje biti niti oruđe političkog nadmudrivanja, niti nudi prostor za nostalgiju i zaključke kako je moglo biti. Ona ne popravlja prošlost, nego nudi zalog za budućnost, tematski hrabro zadirući u srž današnjice, bremenite ponajprije socijalnom nepravdom na svim razinama i stranama. To je ono što je tako iskreno i snažno okupilo glumce na ovom projektu. Ta svijest, ne samo o tome, kazano jezikom političke korektnosti, da mnogi od njih praktično prvi put rade zajedno, nego da se lako mogu identificirati s općom društvenom obespravljenosti u kojoj su kultura, a poglavito kazalište, marginalizirani do te mjere da su postali dragovoljni sudionici vlastite eutanazije.

Zato zagrebačka vila kao mjesto gdje se odvija radnja ovog komada, koja groteskno zaudara na novoglembajevštinu s početka 21. stoljeća, a ispred koje prosvjeduju otpušteni radnici, uspostavlja tako neposredan komunikacijski kanal s publikom. Publikom kojoj se žablja perspektiva nameće, ne kao posljedica scenske uvjetovanosti, nego dosljednog idejnog učinka cijele predstave. Ova nas predstava jednostavno mora gledati s visoka. Ona nas gleda barem kao saveznike jednom remetilačkom faktoru, koji se nenajavljen usudio doći na jedan party. Taj je Šodanov „party“ nagrađen trećom nagradom na natječaju Ministarstva kulture RH 2012. za nacionalnu nagradu „Marin Držić“ za najbolji dramski tekst.

Hrvatsko se narodno kazalište u Mostaru usudilo praizvesti ga, kao pravi partibrejker.

Dragan Komadina

NEMA KOMENTARA