Dionizijska privlačnost
Poetsko scenski kolaž „Hercegovina“ doplovio je do svog četvrtog dijela i na najbolji način ukazao na bogatstvo i neiscrpnost poetske baštine ovog podneblja. Hercegovini se ovaj put poklonilo trideset i tri pjesnikinje i pjesnika s ukupno pedeset pjesama.
„Hercegovina“ je dobila svoj poetsko-scenski kvartet i duboko zagazila u 20. stoljeće. Uz dvije pjesme A. B. Šimića kao svojevrsnog dramaturškog okvira koji se ponavlja u svim dosadašnjim kolažima, publika će uživati u stihovima Vlade Puljića, Vladimira Pavlovića, Stojana Vučićevića, Mile Pešorde, Krešimira Šege, Nikole Martića, Ivan Kordića… Njihovim stihovima poteći će rijeke, oživjeti stećci, zasijati brda u ljetnim sutonima, zamirisati smokve.
Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru može biti ponosno što je ustrajalo u scenskom promoviranju poetskog blaga. Stotine autora koji su pisali i pjevali o Hercegovini zoran je dokaz kako ova regija, nije samo zemljopisna odrednica za južni dio ove zemlje, nego istinsko vrelo i nadahnuće naraštajima pjesnika: od renesanse do danas. Hercegovina je neotuđiv dio našeg identiteta. Nas koji u njoj živimo i koji je doživljavamo kao svoj zavičaj u najširem smislu riječi. Međutim, nepregledna kolona pjesnikinja i pjesnika koji su joj posvetili svoje stihove, a koji nisu rođeni u Hercegovini, svjedoče o njenoj jednoj gotovo mitskoj privlačnosti. Od njezinog su se sirenskog zova mnogi mogli obraniti isključivo stihovima. To je ona čarobna dionizijska moć kojoj je teško odoljeti.
Ovaj je hvalevrijedni scenski projekt, koji funkcionira i kao svojevrsna knjižnica na pozornici, praktičan pokazatelj očuvanja i promoviranja naše književne baštine, ali i sjajan primjer uspješne simbioze poezije i kazališta. Što nas ne bi smjelo iznenaditi. Pa nisu li Euterpa i Talija ipak sestre?
Dragan Komadina