“Ako postavimo prava pitanja s našim radom, možemo se pouzdati u publiku da će naći prave odgovore”

INTERVJU S REDATELJICOM “ANĐELA UNIŠTENJA” SABINE MITTERECKER

Ovo Vam je prvi put da ste radili u Bosni i Hercegovini. Radili ste, također, u drugim zemljama Balkana. Koje je Vaše iskustvo rada ovdje u usporedbi s onim u Austriji, Njemačkoj ili Francuskoj?

Kao prvo, jezik na kojem se predstave razvijaju i izvode nije moj, dakle, ne razumijem i ne govorim jezik. U svakom slučaju, rad uz jezične barijere moguć je, kazalište je uvijek više od „komunikacije“. Uz jezične barijere u engleskom, ponekad su i talijanski ili francuski jezik o razumijevanju afiniteta, izražajnosti itd. Trebam prenijeti svaku rečenicu teksta na takav način da glumice i glumci mogu zahvatiti značenje i podtekst te, ono što je također važno, osjetiti se pozvanima raditi na materijalu.

 

„Rechnitz“ je koprodukcija sarajevskog i mostarskog kazališta, SARTR-a i HNK Mostar. Riječ je o prvoj koprodukciji između dva kazališta iz dva grada. Što Vama znači ova činjenica i kako vidite kazalište i kulturnu scenu u Bosni i Hercegovini?

Smatram da je ovaj projekt važan korak u budućnost i sigurno neće biti zadnji. Možda će se, strpljivim radom, krug onih koji će sudjelovati  u ovakvim suradnjama proširiti. Još imam nadu u simboličku moć umjetnosti; umjetnost ne može ukinuti ideološke granice, ali ih može, dugoročno gledano, podrivati.

 

Koji je potencijal kazališta imajući u vidu širi politički i društveni kontekst? Smatrate li da umjetnost treba biti politična, u širem smislu riječi? Treba li kazalište izbjegavati biti politično ili treba biti angažirano u tom smislu?

Kazalište je uvijek politično te u isto vrijeme mnogo više od toga. Čak i gdje ne želi biti politično, ima političke učinke i treba sebi dopustiti da bude pitano stremi li tim učincima ili ih barem prihvaća. S druge strane, umjetnost je uvijek autonomna praksa. Čim prihvati naredbe ili se povinuje ideološkim konceptima, prestaje postojati. Dužna je stremiti istinitosti i vlastitim principima forme. Ako to dovede do nesviđanja onih na pozicijama moći ili čak nesviđanja prijatelja svaki umjetnik treba razviti strategije da prođe kroz to bez štete.

 

„Rechnitz“ se bavi određenim povijesnim događajem, tragedijom. Kako ste uspjeli napraviti predstavu o zlu i zločinu na način da ne sudi ili propovijeda? Takoreći, predstava provocira, ali ne na direktan način, iako angažira publiku da razmišlja o tim stvarima.

Elfriede Jelinek referira se na antičku tragediju. Eho Euripidovih „Bakhi“, na primjer, nepogrešiv je. U isto vrijeme, kontradiktira ideji tragičkog u svakoj rečenici. „Rechnitz“ nije tekst o neizbježnoj sudbini, nego o teško zamislivim ratnim zločinima koje su određeni ljudi intencionalno počinili. Zato trebamo o tome govoriti, i generacijama nakon. U „Rechnitzu“ samo glasnici govore, koji su, za razliku od njihovih antičkih modela, jako nepouzdani. Njihova izvješća poriču i igraju se s događajima sve dok istina više ne može biti izbjegnuta. Za mene kazalište ne znači identifikaciju s likovima i pričama, ono uvijek igra s onim ne-identičnim. Tako dopušta sve mogućnosti ponašanja, osobina i vještina. Nije naš posao da propovijedamo. Ako postavimo prava pitanja s našim radom, možemo se pouzdati u publiku da će naći prave odgovore.

 

Zašto baš ovaj tekst Elfriede Jelinek? Što ste htjeli postići ovim projektom?

Ideja je došla od dramaturginje iz SARTR-a Nejre Babić. Austrijski kulturni forum u Sarajevu pitan je za potporu, stoga su prišli meni kao redateljici i konačno sam se pridružila kao koproducentica, također (www.theaterpunkt.com). Nisam ovdje da dijelim lekcije. Ovdje sam da u zajedničkom radu dijelimo iskustva – umjetnička i politička. „Rechnitz“ je jedan od najvažnijih dramskih tekstova Elfriede Jelinek; umjetnička refleksija o onome što na njemačkome jeziku zovemo „Aufarbeitung der Vergangenheit“ („rad kroz prošlost“). Današnji konsenzus da ne smijemo skrivati ili reinterpretirati povijest kako bismo re-etablirali navodni „nacionalni identitet“ rezultat je intenzivne i polarizirane političke debate tijekom desetljeća post-ratnog perioda.

 

Imam dojam da, nakon gledanja, predstava može igrati u svim europskim i svjetskim kazalištima. Toliko je snažna. Vidite li kazalište kao način rušenja granica i kao neku vrst univerzalnog jezika? Trebamo li više ovakvih projekata?

Definitivno. Ako mi umjetnici stvarno želimo biti Europljani, trebamo češće ulaziti u ovakve suradnje. Potrebno je više od puke razmjene gostovanja. Potrebno je organizirati održive radne procese u kojima ćemo dijeliti vrijeme, resurse i iskustva. U mnogim slučajevima, kazalište njemačkog govornog područja još uvijek živi u balonu napretka. Posebno zbog iskustva „Rechnitza“ kažem: drage kolege, draga publiko, svijet ne završava na vašem horizontu percepcije! S predivnim tekstom Elfriede Jelinek svi smo uspjeli stvoriti izvanrednu večer, koja će nastaviti rasti sa svakom novom izvedbom.

 

Koju biste poruku željeli poslati publici u Bosni i Hercegovini, ali i u Europi zašto bi trebali pogledati „Rechnitz“?

Glumice i glumci iz Sarajeva, Selma Alispahić, Dženana Džanić, Sead Pandur, iz Mostara Jelena Kordić Kuret i Dražen Pavlović, ja, ravnatelji, scenografkinja Monika Močević i kostimografkinja Lena Samardžić, kao i cijelo osoblje iz oba kazališta, tijekom radnog procesa postali smo ansambl. Mi smo kao ansambl glas u Bosni i Hercegovini i europskom kazalištu vrijedan slušanja.

Rezervirajte ulaznicu

Cijene ulaznica:
  • Redovita - 10 KM
  • Učenici, studenti, umirovljenici i nezaposlene osobe - 5 KM
  • Studenti i nastavno osoblje Sveučilišta u Mostaru mogu koristiti besplatne vaučere
Ulaznice možete rezervirati na dva načina:
  1. Pozivom na broj 036/446 024 ili 063/019-019
  2. Porukom preko Facebook Messengera (kliknite ovdje za otvaranje Messengera)
Sve predstave počinju u 20 sati, osim ako nije drukčije navedeno. Za sve dodatne informacije u vezi rezervacija ulaznica možete nas kontaktirati svakim radnim danom od 10 do 16 sati na broj telefona ili adresu e-pošte:

Greška: Kontakt obrazac nije pronađen.