Sestra forma i brat ritual
Tekst „Brat magarac“, istaknutog hrvatskog glumca i redatelja Renea Medvešeka, praizveden je prije petnaest godina u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje je kao predstava polučio ogroman uspjeh, o kojemu je nepodijeljeno svjedočilo zanimanje publike i kritike. Danas u novim globalnim i regionalnim okolnostima, karizma i pozivanje na djelo svetoga Franje čine se nikad potrebnijim. Riječi aktualnog Pape, koji na najbolji mogući način utjelovljuje riječi sveca iz Asisija, osiguravajući mu globalno nepodijeljenu recepciju kao vrhunskog moralnog autoriteta, dodatno su obnovili zanimanje za lik svetoga Franje. Ova predstava želi u pomiriti tu globalnu pozitivnu recepciju djela i lika svetoga Franje i repertoarno je osloniti na iznimno snažnu lokalnu ukorijenjenost i povjerenje publike u franjevačku prisutnost i djelovanje na ovim prostorima.
Predstava „Brat magarac“ u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru donosi optimizam i radost. Ona se zahvaljujući unutarnjoj sinergiji između ansambla i suradnika, uspjela izboriti za jedan autohton i rijetko zanimljiv scenski ritual. Riječ je o gotovo mansionskoj dramaturgiji, dramaturgiji tzv. stanica, gdje se u prosedeu teatra u teatru zapravo redaju slike iz života sv. Franje. Te su scenske slike dane u verbalnom, najčešće realističnom postupku, te u pjevanom i koreografiranom ključu. Scenski pokret i plesne točke upotpunjuju vizualni doživljaj, u postupku koji nas uporno podsjeća da smo u kazalištu, ne pružajući mogućnost emotivnog poistvojećivanja, nego nam na razini jedne iznimne scenske energije utjelovljene u riječi, pokretu i plesu pruža mogućnost da otvorimo naša osjetila za dobre vibracije. A za dobre vibracije najzaslužnija je glazba, koja nije samo akustična podloga u slavu lika i djela sv. Franje, nego je jedan funkcionalan podsjetnik i najbolji promotor hercegovačkog etnoglazbenog potencijala. Stoga, bez pretencioznosti možemo reći kako je glazba ovdje ravnopravan akter, nešto kao trinaesti glumac na velikoj Franjinoj trpezi.
Mostarski, bolje reći hercegovački „Brat magarac“, izbjegao je zamku vjersko-didaktičke pouke. Uronjen u formu etno mjuzikla, s koreo elementima koji zbog svoje zaigranosti i vizualne sugestivnosti često natkriljuju cjelokupni verbalni narativ, a samim tim glazbu, ples i pokret čine estetskim trojstvom neodvojivim od ovog scenskog rituala, uspio je ozbiljnost neskrivenog moraliteta pretvoriti u blagdan scenskog ludizma.
“Bratom magarcem” sveti je Franjo nazvao svoje tijelo na kojemu je putovao do sestre Smrti. Lik svetog Franje jest glava ovog scenskog tijela, ali se on pokreće u ritmu ansambla, kao „braća“ pauci i „sestre“ ptice. Svi likovi, od Franjinih roditelja, preko njegovih prijatelja, biskupa, pape, sultana, do sv. Klare svedeni su na mjeru suptilnih ilustracija njihovih odnosa i Franjinih emotivnih stanja, dok je epizoda potrage za gospođom Siromaštinom, kao početak njegovog duhovnog poslanja, u kazališnom smislu „spašena“ jer je ispričana gotovo jezikom bajke, čime se iz današnje perspektive uspostavlja tako efektna distanca spram vrijednosti koje evociramo kada govorimo o svetome Franji.
Poštujući formu i ideju Medvešekovog vješto integriranog scenskog igrokaza, predstava je uspjela očuvati onu potrebnu dozu infantilnosti u najpozitivnijem smislu te riječi, koja publici, ali i samim akterima, širom otvara vrata jednog duboko osobnog katarzičnog i okrijepljujućeg iskustva. Iskustva koje je jamac njezinog dugog i uspješnog scenskog života.
Dragan Komadina