Idealizam Nine Mitrović naspram sveprisutnog lažnog aktivizma

U ponedjeljak, 23. siječnja, na sceni mostarskog Hrvatskog narodnog kazališta praizvedena je predstava “Sretni ljudi” Nine Mitrović, hrvatske dramske spisateljice, scenaristkinje, dramaturginje i kazališne redateljice, autorice višestruko nagrađivanih drama, scenarija, radio dokumentaraca, koja se smatra jednom od najuspješnijih i najizvođenijih suvremenih hrvatskih dramskih autora. Predstavu je režirao hrvatski kazališni redatelj Ivan Leo Lemo, kojemu je ovo peta po redu predstava koju je radio za ovu mostarsku kazališnu kuću. Dosad je režirao “Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja” Ive Brešana, “Kraljevo” Miroslava Krleže, “Logorilijadu”, koja je rađena po motivima iz poezije i proze Ilije Jakovljevića, te predstavu “Didak – svjetlost iz Hercegovine”. Neke od drama koje je Lemo radio za HNK Mostar višestruko su nagrađivane. Primjerice, “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” dobila je osam nagrada na kazališnim festivalima širom Bosne i Hercegovine. Lemo je, uz Dragana Komadinu, dramaturga mostarskog HNK, ujedno i dramaturg predstave.

Dramski tekst “Sretni ljudi” je iznimno zanimljivo i originalno koncipirano djelo: strukturiran je kao niz monodrama iz perspektive desetak likova koji su, svatko iz svojih razloga, došli u kazalište, ali nitko zbog predstave. Drama se, dakle, prvenstveno bavi gledateljima kazališne predstave. Ovaj postupak me donekle podsjetio na kultno djelo Itala Calvina, na roman “Ako jedne zimske noći neki putnik” koji, bez ikakvih ograda, možemo okarakterizirati kao “roman o čitanju”. “Sretni ljudi” su u tom kontekstu neka vrsta dramskog teksta koji se fokusira na kazališne gledatelje. Međutim, autorica je odmah u startu otišla drugim smjerom, ne, dakle, u neku postmodernističku sagu o kazalištu, nego joj je mnogo zanimljiviji društveni kontekst vremena o kojemu piše. Autorici je kazalište prvenstveno poslužilo kao lakmus papir preko kojega progovara o našoj tmurnoj stvarnosti. “Sretni ljudi” iz naslova dramskog teksta je ironija: svi likovi su, bez iznimke, opsjednuti materijalnim, što je “zamjena za sve ono što nazivamo empatijom, solidarnošću, odnosima”, kako je to navela Nina Mitrović u intervjuu koji je dala povodom predstave za jedan bosanskohercegovački portal. “Sreća je u ljubavi, kad voliš i daješ, brineš se za drugu osobu. Kad se veseliš sitnicama. Danas ljudi misle da imaju pravo na sve i da to mogu novcem kupiti, takvi su osuđeni na mizeran život jer nikad neće biti zadovoljni, takvima nešto uvijek fali”, izjavila je u istom intervjuu, pokušavajući nam donekle približiti svoje “sretne ljude” i vlastitu autorsku poetiku. Po njezinu shvaćanju, svrha kazališta nije primarno prosvjetiteljska, te da politički aktivizam, kao najčešći vid tog “prosvjetiteljstva”, kojega je po njoj “previše na daskama”, više nikoga ne zanima. Samo ovaj moment, neka vrsta idealizma Nine Mitrović naspram sveprisutnog lažnog aktivizma, iznimno je osvježenje.

Radnja predstave uglavnom se odvija u gledalištu teatra tijekom jedne predstave. Na sceni je prikazan samo jedan manji djelić predstave, preko tragikomičnog monologa Gospodina čovjeka, sporednoga glumca u predstavi, kojega je sjajno odigrao Robert Pehar, koji, među ostalim, iz svoje pozicije “komentira” gledatelje, među kojima je i njegova bivša ljubavnica, vlasnica skupe krznene bunde, koja joj je cijelo vrijeme mnogo važnija od predstave koju gleda, jer se boji da je netko ne ukrade iz garderobe. Monolozi Gospodina čovjeka preklapaju se s drugim monolozima i kronološki ne slijede monologe iz “gledališta” te se na taj način dobiva svojevrsni rašomonski efekt. O “predstavi” malo toga znamo, osim da se glavna glumica u jednom trenutku skine gola, što među “publikom” izaziva licemjerno zgražanje. Scenom dominira gledalište koje je iznimno zanimljivo scenografski riješeno, koje se po potrebi može preslagivati, poput Lego kockica, koje u pojedinim momentima predstave služi i kao rekvizit dramske međuigre, kad ga glumci na određeni način preslažu.

Najbolju ulogu u predstavi je odigrala glumica mostarskog HNK Ana Franjčević, koja je igrala Malu biljetarku, preko koje je, čini mi se, Nina Mitrović sjajno i nenametljivo prikazala svijet u kojem živimo, svijet kojim, u svim segmentima, uglavnom upravljaju potkapacitirani i ambicioznih ljudi opsjednuti moći. Mala biljetarka mašta o tome da postane intendantica. Odjevena je kao neka apsurdna kombinacija sadomazohističke domine i čuvarice u nacističkim koncentracijskim logorima, i njen psihološki profil je sasvim u skladu s odjećom koju nosi na sebi, što se na nekoliko mjesta u predstavi i otvoreno sugerira. Tu, prije svega, mislim na scenu kad “publika” Malu biljetarku pozdravlja nacističkim sloganom, te na jednu drugu scenu, koja po mojemu mišljenju predstavlja vrhunac predstave, kad Mala biljetarka stoji u vrhu scene, za mikrofonom, gdje je scenografija presložena, tako da podsjeća na političku govornicu. Pored Ane Franjčević, izvrsnu ulogu je ostvario i Mario Bošnjak, koji je u predstavi igrao kao naturščik. Bošnjak je, inače, po zanimanju šef tehnike u HNK Mostar. Igrao je ulogu Finog dečka, što je također ironija, jer Fini dečko je sve drugo samo ne fini dečko. On pije tijekom predstave, na koju je došao isključivo iz razloga što u njoj “glumi” njegova bivša djevojka, a radi se upravo o onoj glumici koja se skida tijekom predstave, čime je Nina Mitrović ujedno, iako joj to nije bilo primarno, prikazala ljude koji ne prave razliku između umjetničkog djela i stvarnosti te na umjetnički čin prvenstveno gledaju kao na neku vrstu alternativne stvarnosti, što u javnom diskursu, u jednom zapuštenom i konfliktnom društvu, počesto zna poslužiti kao “krunski argument” protiv autora, kojemu se stavlja “na konto” sve ono što izgovaraju njegovi likovi. Zanimljivo je kako je Bošnjak, inače Mostarac, sjajno i uvjerljivo svoj “monolog” izgovarao uličnim zagrebačkim slengom.

U predstavi još igraju Miro Barnjak (Lud čovjek), Nikolina Marić (Žena), Mirela Mijačank Kordić (Žena koja je uranila), Ivan Skoko (Čovjek koji kasni), Ivo Krešić (Sretan čovjek), Damir Čobo (Muškarac) i Sanda Krgo Soldo (Nervozna žena), prvakinja mostarskog HNK, kojoj je ovo posljednja uloga pred odlazak u mirovinu. Bez obzira na to što je “predstava” koju gledaju likovi Nine Mitrović u drugom planu i što su njezini “gledatelji” apsolutno nezainteresirani za kazalište, “Sretni ljudi” su ujedno i komad o kazalištu, na sličan način na koji su to “romani o pisanju” ili “filmovi o snimanju filmova”. U predstavu su uključene i osobe iz kazališnog svijeta: spomenuta Mala biljetarka, kazališni kritičar, pisac komada koji je “publika” Nine Mitrović došla pogledati, te spomenuti sporedni glumac, čiji je jedini tekst u predstavi u kojoj igra: “Umirem!”, koji u svom monologu govori o izgubljenim iluzijama kao o svom životnom porazu. “Glumac” je, pored svega, odjeven u karikaturalni srednjovjekovni viteški oklop. Kazališni kritičar (Čovjek u neredu), kojega igra Vedran Vilogorac, inače glumac mostarskog Narodnog pozorišta, “rivalske” kazališne kuće s druge obale Neretve, na prvi pogled je stereotipan lik, kojega muči teški mamurluk i koji u jednom trenutku čak i zaspe na sceni. Međutim, on na neki način simbolizira lošu, površnu kritiku, kakve je danas sve više, ne samo u kazališnom svijetu, nego je taj fenomen prisutan u gotovo svim segmentima ljudskog stvaralaštva, i ne samo umjetničkog, da nadodam, kao jedan od vidljivijih simptoma bolesti suvremenog društva. Jedino je, možda, nedovoljno razrađen lik pisca komada, koji nema ni svoj “unutarnji monolog” poput ostalih likova, koji su snimljeni ranije i koji glumci ne izgovaraju izravno na sceni, što redateljski jako dobro funkcionira. Tu je ponajprije prikazan odnos između “pisca” i “kritičara”, koji imaju nerazriješene sukobe od ranije, nakon što je “kritičar” napisao lošu kritiku nekog “piščeva” ranijeg komada. A tu je i piščeva ljubavna veza s Malom biljetarkom, što je još jedan detalj kojim Nina Mitrović zahvaća dublje u aktualnu stvarnost, ubacujući preko Male biljetarke u predstavu i “likove” iz tabloidnog svijeta društvenih mreža. U ovom aspektu predstave nedostaje, možda, lik u “gledalištu” koji je došao u kazalište isključivo zbog “predstave”, kao neka vrsta zanemarenog objektivnoga glasa.

Ako bismo tražili određene mane predstave, kojih, naravno, ima, pogotovo u ovoj, pretpremijernoj fazi, one se, barem prema mojemu mišljenju, prvenstveno odnose na duljinu trajanja predstave, oko dva sata, te je, možda, treba donekle skratiti, čime bi se izbjegla i određena ponavljanja, te na prenaglašenu glumačku ekspresiju kod pojedinih likova. Međutim, bez obzira na ove male zamjerke, radi se o umjetnički vrlo snažnom i uspjelom djelu, te djelu koje, barem se meni tako čini, mnogo bolje funkcionira s određenim vremenskim odmakom, kad se prvi dojmovi donekle slegnu, što je iz moje gledateljske perspektive neobično važno, ne samo kad je riječ o ovoj drami, nego i u drugim slučajevima, kad je riječ o kakvoj knjizi ili filmu, jer sebe ne smatram kazališnim niti književnim kritičarom, nego prvenstveno gledateljem ili čitateljem, gdje su određeni subjektivni kriteriji, poput ovoga, a koje je vrlo teško racionalno i eksplicitno opisati, oni koji primarno utječu na ukupni dojam.

Josip Mlakić / 6. 2. 2023. / express.24sata.hr

 

 

Rezervirajte ulaznicu

Cijene ulaznica:
  • Redovita - 10 KM
  • Učenici, studenti, umirovljenici i nezaposlene osobe - 5 KM
  • Studenti i nastavno osoblje Sveučilišta u Mostaru mogu koristiti besplatne vaučere
Ulaznice možete rezervirati na dva načina:
  1. Pozivom na broj 036/446 024 ili 063/019-019
  2. Porukom preko Facebook Messengera (kliknite ovdje za otvaranje Messengera)
Sve predstave počinju u 20 sati, osim ako nije drukčije navedeno. Za sve dodatne informacije u vezi rezervacija ulaznica možete nas kontaktirati svakim radnim danom od 10 do 16 sati na broj telefona ili adresu e-pošte:

Greška: Kontakt obrazac nije pronađen.