I s ovom predstavom vodstvo HNK u Mostaru nastavlja svoju čvrstu repertoarnu koncepciju. Svojom otvorenošću prema različitim kazališnim žanrovima i različitim teatarskim estetikama postaje živo i atraktivno umjetničko žarište, te tako na najbolji način ostvaruje svoju misiju i viziju.

„Jesenja sonata“ je drama koja spada u bisere svjetske dramaturgije. Bergman je inače svestran kazališni i filmski redatelj, scenarist i dramatičar, umjetnik dos­ljedan sebi, koji nikada nije podlijegao nikakvim trendovima i modama. Gradio je svoj opus hrabro i odvažno, odgonetajući čovjeka kao složeno biće satkano od strahova, slutnji, potrebe da voli i da bude voljeno. Njegova lica su intelektualci, umjetnici, individualci, pametni i rječiti ljudi koji se znaju verbalno izraziti i ostvaruju puninu svog bića kroz govorne i duhovne složene radnje.

Tako i ovdje suptilno vivisecira složene obiteljske odnose. Psihološki minucio­zno rastvara odnos između samozatajne kćeri i sebeljubive majke, pijanistice svjetskoga glasa. Po pozivu svoje kćeri Eve, nakon što joj je partner preminuo, a sedam godina je proteklo kako se nisu vidjele, niti njegovale kontakt, Charlotte dolazi na imanje gdje Eva živi sa suprugom, pastorom. Majka dolazi da je kćer tješi, pazi i razmazi, u ranojesenji miran dan. Ali, taj ponovni susret neočekivano otvara niz bolnih tema koje se u obiteljima prešućuju: gubitak djeteta, nevjera, strah od napuštanja, strah od nerazumijevanja, strah od bolesti, strah od neuspjeha, kao i strah od prolaznosti; u napetosti između ljubavi i mržnje, poput demona izlijeću u kasnu noć i sukljaju iz tih ranjenih i životom izudaranih persona bolne ispovijesti. Bergman mudro ističe da svatko živi u svojoj stvarnosti, i da svatko ima svoju priču i svatko trpi i nosi se sa svojim bolima i svojim strepnjama, ali zna da sve ono što je zapreteno, osujećeno i zatomljeno u biću mora kad-tad biti izgovoreno kako bi došlo do pročišćenja misli i osjeća, i do oprosta.

„Moramo se učiti životu. Ja vježbam svakoga dana. Najveći je problem u tome što ja uopće ne znam tko sam, tapkam u mraku. Ako me netko zavoli ovakvu kakva jesam, možda ću konačno odlučiti pogledati sama u sebe“, kaže Eva u „Jesenjoj sonati“.

Životu se učimo i gledajući kazališne predstave.

Robert Raponja