MRTVE RIBE PLIVAJU NA LEĐIMA
Čekajući krik

Nalazimo se pred još jednom premijerom na Maloj sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru. Sretni i ponosni, jer je pred nama nova praizvedba domaćeg dramskog teksta i to u trojnoj produkciji. Udruženim snagama skupa s Narodnim pozorištem Mostar i Bosanskim narodnim pozorištem Zenica.
Kako je ova proza Josipa Mlakića „zaplivala“ kazališnim vodama?
Riječ je o dramskom prvijencu proslavljenog i nagrađivanog književnika iz Uskoplja/Gornjeg Vakufa Josipa Mlakića i njegove zbirke kratkih priča Mrtve ribe plivaju na leđima. Pod istim naslovom rodio se i dramski tekst, koji unatoč dodatnoj dramaturško-redateljskoj adaptaciji ostao blizak autorovoj karakterističnoj filmskoj vizuri. Mlakić na najbolji mogući način potvrđuje da su film i roman dvije metonimijske umjetnosti, stilska figura koja u doslovnom prijevodu označava promjenu imena, gdje se značenje prenosi prema određenim stvarnim odnosima, dodirivanju ili povezanosti u prostoru ili vremenu.
Ključ Mlakićeve kazališne destilacije jest u svojevrsnom teatarskom švenku, koji odlično funkcionira i na tematskoj horizontalnoj, odnosno idejnoj vertikalnoj osi.
Dok jato ždralova prelijeće jedan gradić u BiH, u kojemu su ratne rane hrvatsko-bošnjačkog sukoba još svježe, pratimo sudbine galerije likova u razmaku od tri dana. Posrnuli u svojim karijerama i ambicijama, ranjeni iznutra i izvana, zastali u blatu neraščišćenih obiteljskih i rodbinskih veza, zapeli u vremenu i prostoru, likovi su to koji u široko postavljenom generacijskom okviru zapravo predstavljaju „emocionalni popis“ stanovništva, čije „rezultate“ teatar mora i može pravodobno „objavljivati“: neostvareni i lažni pjesnici, svećenici čiji su najbolji prijatelji uvjereni ateisti, bivši ptsp-om načeti ratnici s kojima njihove žene moraju rukovati kao s tempiranom bombom, bivše računovođe koje je tranzicija i rat promovirala u uspješne mesare, starice izludjele od bola za poginulim sinovima, klinci čiji su jedini zajednički dijelovi nastavnog plana i programa marihuana, alkohol i agregat s kojim love ribe…
Sva disfunkcionalnost mikro odnosa zorno se prenosi na makro razinu, prerastajući u portret jedne zemlje i jednog vremena, koja se ne može pokrenuti niti napraviti istinski iskorak. Iz naglašene žablje perspektive ždralovi koji odlaze na jug postaju snažan kontrapunkt općoj letargičnoj atmosferi.
Protagonisti ove predstave su poput Bergmanovog viteza iz Sedmog pečata. No, oni za razliku od junaka iz švedskog filma više ne preispituju vlastitu vjeru i smisao postojanja. Oni su se pomirili s apatijom. Njima je sve ravno. A ta ih ravnina nužno dovodi do ruba, do ambisa. Oni već dugo ne persiraju Smrt. S njom su na „ti“.
Ipak, unatoč sveprisutnom ozračju smrti i autodestrukcije, te indiskretnoj dijagnozi temeljenu na popriličnom broju simptoma, predstava u svojoj izvedbenoj raznovrsnosti obećava zanimljivo kazališno iskustvo. Mrtve ribe plivaju na leđima nisu posveta očaja niti inscenirana prozna deskripcija naše svakodnevice, nego kondenzirana teatarska apologija, koja nas poziva da otvorimo usta kako bi grč koji nosimo pretvorili u krik. U krik za promjenom!
Dragan Komadina
Kategorije
- Ajmo na fuka
- Anđeo uništenja
- Didak
- Dramski studio mladih
- Gnijezdo
- Hamlet
- Identitluk
- Isus sin čovječji
- Ja od jutra nisam stao
- Jazz u Kazalištu
- Jesenja sonata
- Kraljevo
- Kroz proces
- Logorilijada
- Nekategorizirano
- Noć s Aleksom
- Novosti
- O ljubavi
- OFF program
- Ovaj mali život
- Poezija
- Predstava
- Spremni
- Sretni ljudi
- Staklena menažerija
- Stepski vuk
- Što te nema
- Sviraj to ponovno
- Video
- Zečja rupa
- Žena himna
- Ženski razgovori
- Zid