Piše: Slađana Bem / Bljesak.info, 15. 4. 2026.
Svečani gala koncert Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, kojim je u ponedjeljak u Kosači otvoreno Mostarsko proljeće 2026. godine, započeo je u znaku najuzvišenijih humanističkih ideala, otvorivši večer Gotovčevom ”Himnom slobodi” iz pastirske igre Dubravka. Susret Gundulićeva stiha i neofolklorističkog nadahnuća Jakova Gotovca ispunio je dvoranu ozračjem gotovo sakralne sabranosti. Iz tihe i pobožne početne geste skladba je postupno rasla prema veličanstvenoj orkestralnoj punini, oblikujući odu slobodi kao trajnoj i najvišoj vrijednosti kojoj umjetnost oduvijek teži.
Odjek tradicije
Programska se nit potom prirodno nadovezala na temelje romantizma kroz ”Zbor Hrvatica” iz Lisinskijeva Porina. U tom antologijskom prizoru prve dovršene nacionalne opere, Lisinski je suvereno sjedinio eleganciju talijanskoga bel canta s melosom ovih prostora. Bez izvanjske borbenosti i patosa, zbor je zazvučao kao suptilna i dostojanstvena molitva, potvrđujući kako se lokalni napjev, pročišćen skladateljskim umijećem, uzdiže do univerzalne europske vrijednosti.
Suvremeni odjek tradicije donio je Darko Domitrović ulomcima ”Sjetva” i ”Žetva” iz glazbeno-scenske legende Krunidba kralja Tomislava. U sugestivnom aranžmanu Igora Tatarevića naglasak je bio na arhetipskim motivima zemlje i ritmu prirode. Glazba je prizivala cikluse života i rada, stvarajući organsku poveznicu s etno-motivima koji su se prirodno prelili u nastavak večeri.
Prvi dio koncerta zaokružen je Zajčevim zborom “U boj, u boj” iz opere Nikola Šubić Zrinjski. Djelo iznimne snage i dramatskog naboja posjeduje rijedak umjetnički magnetizam koji nadilazi kulturne i geografske okvire. Njegova dugotrajna prisutnost u japanskoj zborskoj tradiciji svjedoči o univerzalnosti njegova izraza. U Kosači je ponovno zazvučao puninom muških glasova i jasnoćom ritma, uzdižući publiku snagom unutarnje napetosti i disciplinirane energije.
Vizualna metafora
Takvim izborom skladbi uspostavljen je čvrst estetski temelj večeri. Plemenita patina klasike otvorila je prostor za suvremeni izraz, omogućivši da se u nastavku večeri razvije slojevit i zaokružen glazbeni govor. Scenska postavka djelovala je kao vizualna metafora cjeline. Solistički instrumenti: klasična gitara, gusle, diple i čembalo, stajali su na rubu orkestra poput glasnika različitih svjetova, dok se iza njih uzdizala kompaktna masa zbora i orkestra. Zvuk se nije rasipao, nego se razlijevao dvoranom kao jedinstvena i gusta cjelina, bez praznina i prekida, u neprekinutom toku ljepote.
Drugi dio koncerta donio je mostarsku praizvedbu orkestralne suite u pet stavaka Isus, Sin Čovječji Igora Tatarevića, nastale prema glazbi Gabrijela Prusine iz istoimene kazališne predstave. U simfonijskoj formi djelo je zazvučalo zaokruženo i uvjerljivo, potvrđujući svoju umjetničku snagu pred domaćom publikom. Izdvojeno iz dramskog konteksta, djelovalo je poput glazbene slike univerzalne ljudske sudbine, brišući granice između sakralnog i svjetovnog i uvodeći slušatelja u prostor duboko proživljenog iskustva.
Snaga izvedbe počivala je na prirodnosti spoja različitih tradicija. Orijent, Europa i Hercegovina nisu se sudarali, nego su se stapali u skladnu i logičnu cjelinu. Zvuk je disao bez zasićenja i bez praznoga hoda, u stalnom kretanju koje je vodilo prema katarzi. Izvedba je ujedno svjedočila iznimnoj razini zajedništva izvođača.
Univerzalni jezik
Veliki ansambl, kojeg su činili Simfonijski orkestar Mostar, Zbor HNK Mostar, Studij glazbe FPMOZ-a Sveučilišta u Mostaru i Glazbena škola Ivana pl. Zajca iz Mostara, disao je kao jedan organizam, vođen sigurnom i preciznom gestom dirigenta Igora Tatarevića. Njegovo razumijevanje različitih glazbenih idioma omogućilo je da se svi slojevi djela povežu u koherentnu i uvjerljivu cjelinu.
Susret različitih umjetničkih osobnosti dodatno je obogatio izvedbu. Gabrijel Prusina unio je snažnu kreativnu energiju oblikovanu iskustvom suvremene scene, ovaj put u ulozi interpretatora na guslama, dok je Ivan Šimatović na klasičnoj gitari dao potrebnu mjeru akademske jasnoće i mediteranske profinjenosti.
U toj zvučnoj arhitekturi osobito se isticao dijalog čembala i gusala, susret dvorskog i pučkog, profinjenog i iskonskog. Taj spoj nije djelovao kao kontrast, nego kao dovršena cjelina koja potvrđuje kako baština u rukama vrhunskih umjetnika postaje dio univerzalnog kulturnog jezika. Posebnu dimenziju tom sloju dao je pijanist Zlatan Božuta, čija je muzikalnost i iskustvo oblikovano na europskim pozornicama čembalu podarilo jasnoću i stilsku zaokruženost, diskretno otvarajući prostor kozmopolitskom zvuku cjeline. Jednako je tako Jure Miloš zvuku dipli pridružio znanje i svijest o dubini tradicije, pretvarajući taj instrument iz folklornog znaka u nositelja kulturne i povijesne memorije.
Nagovještaj budućnosti
Posvećen rad zbora pod vodstvom Katje Krolo-Šarac potvrdio je visoku razinu izvedbenog standarda i umjetničke discipline. Vrhunac večeri dogodio se u trenucima molitve na aramejskom jeziku. U toj ogoljenoj i sabranoj tišini glazba je nadrasla vlastitu formu i postala prostor unutarnjeg iskustva. Emocija koja je ispunila dvoranu nije proizlazila iz religijskog zanosa, nego iz duboke spoznaje o krhkosti i veličini ljudskog postojanja.
Otvorenjem Mostarskog proljeća dogodio se trenutak koji nadilazi uobičajene okvire koncertne večeri. Glazba je postala prostor susreta, mjesto na kojem se brišu podjele i uspostavlja zajednički osjećaj pripadnosti kulturi kao najvišem izrazu ljudskog duha. U završnici, dok su posljednji tonovi nestajali u tišini dvorane, ostao je dojam da se nije dogodio samo koncert, nego nagovještaj budućnosti.
Mostar se pokazao kao prostor u kojem umjetnost ima snagu oblikovati identitet i otvoriti horizonte, potvrđujući da istinska vrijednost uvijek nadilazi granice i pronalazi svoj put prema univerzalnom.