Krunidba kralja Tomislava izvedena u HNK Split
Ova veličanstvena hrvatska priča besmrtna je!
Istinski nadahnuto umjetničko djelo nastalo po libretu akademika i književnika Mire Gavrana, skladatelja Darka Domitrovića, dirigenta Igora Tatarevića i redatelja Roberta Raponje
Piše: Pere Eranović, Hrvatski tjednik
Da istinski nadahnuto umjetničko djelo može potopiti i pojedinačnu „obljetničarsku kurtoaziju“, posvjedočila je izvedba glazbeno-scenske legende „Krunidba kralja Tomislava“ izvedene u HNK Split 30. rujna ove godine. Dupkom puno kazalište, koje je te večeri prigodničarski posjetila politička elita, kulturnjaci pa sve do puka željnoga domoljubnoga sadržaja na nacionalnim kazališnim daskama, s velikim je nestrpljenjem čekala dirigenta Igora Tatarevića i njegov znak za početak.
Tomislav je čovjek naroda
Polagan i odmjeren ulazak uniformiranoga zbora, odjevena u jednostavne bijele haljine i crvene šalove djeluje pomalo sakralno. Procesijski koraci otežani su koreografskom intervencijom i uz spomenute šalove, na trenutke nalik svećeničkim štolama, ukazuju na bremenita razdoblja hrvatskih kneževina natopljenih krvlju naroda koji se nastoji očuvati „svoj na svome“. Zbor je upravo narod svjestan svoje pripadnosti, neotuđen od Boga i potreban Njegova vodstva u žezlu i kruni. U njihovoj se uvertiri iščitava iscrpljenost (ne umor!), ali i njihova spremnost da granice njihove postojbine dobiju predznak svetosti, a ona se rađa pomazanjem. Žrtva je tu; i ona prošla o kojoj zbor na početku pjeva, ali i ona buduća, namijenjena čovjeku koji „za narod ima podmetnuti leđa“. A to je, razumije se, kralj. U čekanju krune, narod posvećuje tlo znojem i molitvom. Ora et labora preduvjet je svakoga blagostanja, pogotovo onoga koji ima zapečatiti žezlo. Tako zbor pjesmom i etidom pokreta sije, žanje, opslužuje živinu i polja. Oživljava kraljevstvo prije kraljevstva. Upravo se ta simbolička sintagma „Kraljevstvo prije kraljevstva“ zori kao idejna skladateljsko-aranžmanska nit prvih glazbenih brojeva ovoga djela.
Narator, kojega tumači glumac Robert Pehar, pojavljuje se nenametljivo kao narodni duh svevremena i neka vrsta „glasa naroda“. On je, potpomognut naracijom svojih kolega iz HNK Mostar Ive Krešića, Nikoline Marić i Mirele Kordić te brižno naslonjen na nepretenciozan, a vrlo sadržajan libreto Mire Gavrana, uvukao publiku u faktografsku zbilju ranoga srednjeg vijeka i nastavio nas suživljavati općoj želji puka hrvatskih kneževina za krunom.
Ta želja kao da postaje dodatni glumački motiv sjajnome tenoru Roku Radovanu koji je utjelovio lik kneza i kralja Tomislava. Njegov je Tomislav čovjek naroda, podjednako prisutan i na žitorodnom i na bojnome polju. On prostire sebe za narod, žrtvujući i ono malo trenutaka što ih obiteljski čovjek ima. Tako se dramaturgija ekscentrično širi te zahvaća i druge protagoniste kneževa dvora; prvenstveno njegovu ženu Jelenu (igra ju nadarena i osjećajna sopranistica Josipa Bilić) koja stoički, držeći tri ugla dvora biva svjesna Božje Providnosti u kojoj je posluh i predanje imperativ slobodna čovjeka. Ona je njegova najbudnija straža čija mu pažljiva i koncentrirana prisutnost na pozornici omogućuje da u stavku Kruna za slobodu, svoju dionicu iznese iz emotivnoga timbra svojstvena svim onim dušama koje čeznu za višim dobrima.
Pjevana molitva Ave Marija izmamila suze
U tom tremolu brige, ne samo za budućnost zemlje već i kraljevu svetost koja ne bi smjela biti uklanjana sebičnošću, lik Jelene tako senzibilno oživljava u Ave Mariji. Josipa Bilić poniznim ulaskom u najveću posvetu Bogorodici otajanstveno uranja sveprisutne u stvarnost naših života. U njima imamo svi slobodu odgovoriti na kušnje i nedaće onim Marijinim: „Evo me“. Josipina pjevana molitva izmamila je i suze u gledalištu što je bio indikator nepatvorene iskrenosti koja se ne da načiniti umjetnim putem. Redatelj Robert Raponja vješto je razložio tri kraljeva odnosa; onaj s narodom, onaj s vlastitom ženom i onaj s Gospodinom. Ako se pozorno motri mizanscen, vidjet će se redateljevo precizno rješenje „doigravanja“; narod se obraća Bogu preko posrednika — biskupa kojega utjelovljuje Siniša Štork. On je korovođa, njegov bas bariton oslikava opstojnost pokrštenoga naroda, on svojim dionicama ulijeva sigurnost i pomalo uvjetuje zborsku dinamiku. Zbor pak, ne uvijek, sinkroniziranim pokretom ispraća svaki vapaj Bogu, a zatim se redovno prema prosceniju, en-face dijeli na dvije skupine, čisteći prostor u kojemu bi knez Tomislav intimnom ispovijedi trebao dopuniti opću molitvu.
Moram priznati da mi je nekoliko dana bilo potrebno da shvatim zbog čega zboristi, tako vrsno uvježbani te vidno i osjećajno homogeni, neke dionice ne prate sinkroniziranim pokretima. Ne, nisu to bili trenuci u kojima se nesretnici, koreografski neizvježbani u nedostatku vremena, sada krpaju natruhama zamišljenoga scenskog pokreta. U tom bih slučaju u njihovim očima sigurno vidjeli nesigurnost i pogubljenost, što na žalost (ili na sreću) bar jednom doživi svatko tko odluči profesionalno stajati na pozornici. Kod njih je, pak, u toj „neusklađenosti“ ponovno bila upečatljiva sigurnost. I ja nakon nekoliko dana shvatim da su ta rješenja možda posljedica upravo redateljeve želje podsjetiti nas kako narod i zajednicu ipak čine pojedinci koji, svaki za sebe, imaju neke svoje snove, vizije i želje. U vlastitom nadahnuću i vlastitim pogledima grade stvarnost u kojemu je osjećaj pripadnosti vjerojatno najvažniji čimbenik za opstojnost.
Zato mislim da je koreografkinja Sanela Janković napravila lijep i dinamičan pokret u kojemu bi neki dijelovi ovoga monumentalnoga djela mogli funkcionirati i kao nijemi film. “Ja ću kositi livadu na svoj način, ali ću ju kositi u jedinstvu sa svojim narodom kada je to potrebno”, bila bi moguća misao nekoga žitelja koji je stajao između ožujka i listopada 925. godine na Duvanjskom polju maštao o sretnijoj i mirnijoj budućnosti. Možda je upravo zato režija dopustila dionice u kojima se ne će konstantno „sletovski“ podcrtavati zajedništvo.
Umjetnički hommage
Glasovir i harfa kao solo instrumenti u ovomu se djelu nevjerojatno nadopunjuju. Ponekad su uvertira, ponekad tepih ispod kakva dijaloga, kao što je onaj između Tomislava i Jelene gdje oba instrumenta u piano dionici zadaju temu na kojoj će za nekoliko minuta u crescendo izroniti prava arija. Ona sustavno raste i grana se u nekoliko pravaca, s gotovo transcendentalnim htijenjem zasjati u kulminaciji povijesne prilike kakvu Bog poklanja samo najhrabrijima. Imamo nevjerojatan glazbeni broj koji vrlo emotivno zaokružuje scenu kada ta, toliko željena kruna, nošena biskupovom rukom sjeda na Tomislavovu glavu.
Držeći žezlo, Tomislav postaje svjestan odgovornosti i kao oživljena freska pred modernim auditorijem, pokazuje da je ideja pravog vođe uvijek suvremena. Ratovao željezom ili barutom, istinski je vođa onaj koji ne viče „Naprijed!“ već „Za mnom!“, a sada okrunjeni Tomislav, siguran da je dobivanjem statusa kraljevine, njegova zemlja još primamljivija neprijatelju, usmjerava svoj pogled na ono što je daleko iznad zlatnog sjaja krune. A to je svetost. Pa tako i sam zaključuje da je „njegov narod sada svet“. Pomazan. I njemu povjeren. Zapravo, kada govorimo o Krunidbi kralja Tomislava kao o glazbenome djelu, onda bez ikakve zadrške možemo reći kako je nepretencioznost skladateljeva htijenja da prvom kralju svoga naroda poda umjetnički hommage zapravo najmoćnije intelektualno oružje koje je mogao imati nad svojim zanatom. Darko Domitrović, po vokaciji pijanist, vješto se oteo konvenciji; on svoju glazbenu priču ne gradi na „očekivanom“, a opet poštuje tremolo osjećaja kakve u pravilu izaziva ovakva tematika. Slušajući ovaj oratorij, osjetio sam kako je Domitrović i prije otvaranja kajdanke bio duboko svjestan pojmova kao što su junaštvo, antika, mistici¬zam, kontemplacija i sebedarje. Svaka nota njegova djela objedinjuje navedeno i nošena vrsnim muziciranjem ugođenoga orkestra HNK Split uzdiže pogled svih nazočnih prema nebu i ukazuje da se ondje traže odgovori.
In hoc signo vinces jest neizgovorena krilatica, srcem tako čujna u završnom stavku kada zbor od crvenih šalova načini velike križeve. To mi je bio zgodan potez za sam kraj predstave pa bih ovdje pohvalio kostimografiju Jasmine Pacek koja je tako profinjeno vizualizirala likove i postigla da i težaci uz kralja izgledaju moćno i dostojanstveno.
Ime tvoje, Tomislave, donijelo je vječiti sjaj
Naravno, nepravedno bi bilo u ovom osvrtu izostaviti divne aranžmane Igora Tatarevića koji je Raponji olakšao redateljski posao jer mu je ostavio zapisanu zvučnu dramaturgiju djela. Zapravo, ono što je meni prolazilo glavom tijekom gledanja (odnosno slušanja!) Krunidbe kralja Tomislava bio je prizor u kojem Hans Zimmer i Howard Shore sjede za stol u klubu hrvatskih iseljenika u Torontu. Popiju po jednu kratku i kažu: „Idemo napraviti nešto za Hrvate.“ Naravno, ovim alegoričnim prikazom nipošto ne želim reći da moj Hrvat ne može biti genijalan poput gore spomenutoga dvojca, već želim, kao veliki poklonik Zimmerova stvaralaštva i životni zaljubljenik u Gospodara prstenova i sve vezano uz tu najbolju trilogiju svih vremena, iskazati svoje poštovanje našem dvojcu Domitrović–Tatarević koji su se Krunidbom kralja Tomislava upisali u antologiju hrvatske glazbene klasike.
I ne, tom tvrdnjom nisam preuzetan, već sam siguran da će se protokom vremena, ova glazbeno-scenska legenda pomicati na prve stranice onoga što zovemo „najznačajnijim djelima“ hrvatskoga glazbenog stvaralaštva. Da imam legitimitet i razlog pomisliti nešto takvo, svjedoči i gotovo desetominutni pljesak oduševljene publike. Zapravo onoga istog naroda oživljenoga u ovoj glazbeno-scenskoj legendi, u oratoriju koji pokazuje svevremenost ideje opstojnosti i slobode. Jer ta „hrvatska priča“ besmrtna je. U svim odorama i u svim razdobljima, ona je levitirajuća iznad euforije i oplakane žrtve.
A kralj Tomislav? On je ono što je naš čovjek uvijek želio vidjeti ispred svojih rodnih polja, ribarskih mreža i domova; čovjek dostojanstven i čvrst da ponese krunu, a ponizan i krhak da ga Bog „bolje čuje“. Čovjek koji zaslužuje tron ne zbog krvnoga ili nasljednoga prava, već zbog toga što je vlastitom rukom branio stečevinu naroda svoga na prvoj crti bojišnice. I to u vremenu kada su „napredni narodi današnjice“ tek učili graditi pojate. Zato ću s užitkom ovaj tekst završiti stihovima najvećega barda hrvatskih domoljubnih nota Marka Perkovića Thompsona: Ime tvoje Tomislave donijelo je vječiti sjaj / Jer si bio i ratnik i kralj / Žezlo i kruna — povijesti puna.