Tekst „Sjećanje vode“ autorice Shelagh Stepehnson praizveden je 1996. godine i otada je često postavljan u kazalištima diljem svijeta. Doživio je i filmsku adaptaciju 2002. godine s naslovom „Before You Go“. Iako je žanrom određen kao komedija ili humorna drama, ovaj dramski tekst ima klasičnu strukturu tragedije prema aristotelovskim principima jedinstva vremena, mjesta i radnje, dok je ipak protkan komikom i komičnim elementima, pa je stoga smatran i tragikomedijom.

Čvrsta dramaturška struktura, koja je u temelju, na površinu izbacuje, u scenskoj izvedbi, suptilnu pjenu motiva i simbola. Tekst je masivan i snažan, ali u isto vrijeme proziran i protočan poput vode. Na dramaturškoj razini to je njegova prva odlika. Kada je riječ o likovima i odnosima među njima, oni su zasnovani na arhetipskim obrascima – obiteljskim i ljubavnim. Drama počiva na tri osi − odnosu majke prema trima kćerima, odnosu između triju sestara i odnosu sestara prema muškarcima u njihovim životima, koji je pak uvjetovan i četvrtom osi, a to je odnos kćeriju i oca. Arhetip majke kao njegovateljice, skrbnice i zaštitnice, ovdje je transponiran u lik majke koja je bila drukčija od sredine koja joj je zadala određeni okvir. Taj okvir ona ujedno i prihvaća i odbija, što se odražava na odrastanje njezinih kćeriju koje su razlomljene između konformizma i ekscentričnosti, te stoga i odrastu u žene koje vode nekonvencionalne živote, na površini, dok su duboko autentične i samosvjesne. To se odražava i na njihove međusobne odnose, kao i odnose s muškarcima, gdje otkrivamo cijeli spektar feminiteta koji autorica duboko psihološki razumije, ali i maskuliniteta i odnosa sestara prema muškarcima. Arhetip oca kao glavnog označitelja u dominantnom diskursu, u ovoj je drami prisutan u tragovima, jer na semantičkoj, kao i psihološkoj razini ženski je princip važniji. Voda je i mitološki i poetski vezana uz ženski princip – fluidnost, prolaznost, suptilnost, transparentnost, ali i divljina, snaga i neukrotivost. Iz psihoanalitičke perspektive, preciznije, iz Ferenczijeva shvaćanja, voda spaja biološki i psihološki aspekt osobnosti.

Teorija thalasse znači težnju za povratkom u početno stanje nastanka vrste iz oceana, kao i povratak u početno stanje nastanka individue iz majčine utrobe. Kao što, prema Ferencziju, trauma odvajanja od majke prati osobu cijeli život, tako i u komadu „Sjećanje vode“ trauma triju sestara leži u njihovom nezaliječenim ranama u odnosu s majkom koje na simboličkoj razini izranjanju kao želja za djetetom koja je ustvari bol za gubitkom stvarnog djeteta, zatim kao želja za muškom pažnjom koja je zapravo strah od usamljenosti te kao želja za kontrolom ispod koje je kaos potisnute seksualnosti. U prostornom smislu kuća u kojoj se odvija cijela radnja funkcionira kao majčina utroba, a kuća je na obali mora koje „prijeti“ prodrijeti kroz pukotinu. U izvedbi se konstantno otkriva upravo ova metaforika koju likovi otkrivaju suptilnim, ali značenjskim replikama. Scenografski elementi odražavaju čvrstinu, jednostavnost i prozirnost, dok kostimi simbolički predstavljaju površinu i odraz karaktera svih likova te u tom kontrastu odaju magični realizam koji je ključan u redateljskoj koncepciji.

Suptilno tkanje teksta koje je ipak čvrsto, temeljito i neraskidivo, u redateljičinoj postavci zadržano je odnosom tragičnih i komičnih elemenata koji se ritmično smjenjuju kao valovi na površini mora, i pjena koja ostaje kao trag. Sjećanja su tragovi, bljeskovi svijesti u moru nesvjesnog koje prevladava likovima iz predstave, s kojima se oni stameno nose i to je ono što „Sjećanje vode“ čini aktualnom predstavom, jer je u kazališnom i dramaturškom ključu interpretativno bogata simbolikom, a ujedno dovoljno životna da kazalište učini onim što ono je – kolektivni čin i živi susret s drugima u istom vremenu i prostoru.

Anita Milićević