„Zov divljine“ komedija je koja ipak ispod ima čvrstu dramsku strukturu. Što ti je u ovom tekstu bilo posebno potentno i zanimljivo i kako si u adaptaciji uspjela izbalansirati komiku i dramske momente?
Primarno me privukao potencijal za brzu glumačku igru, odnosno ritam predstave. I inače inzistiram na ritmu, a osobito kad je riječ o komediji. S druge strane, svidjelo mi se to što, iako pitak i doista duhovit, tekst nije površan i otkriva da ispod humora stoje neke stvarne životne situacije i likovi s kojima kao publika možemo rezonirati. Prilikom adaptacije, kad zađemo u dramsko, odlučila sam ne završiti tekst „u mraku“ nego ostati vjerna žanru i pokazati da usprkos ponekad teškim situacijama ipak postoji svjetlo na kraju tunela.
Režirala si i suvremene tekstove i klasike. Rad na komediji posebno je težak za glumce i za redatelja – kako si doživjela rad s ansamblom HNK Mostar i koliko si dobila od glumica i glumaca u radu na predstavi?
Imam dojam da je percepcija komedije takva da ju je vrlo lako i izrežirati i odigrati, a u biti je za taj žanr potrebno puno vještine, osjećaja za situaciju i fizičke spremnosti. Manje-više uvijek tražim da su glumci zaista voljni i kapacitirani dati se do kraja jer u dobroj komediji živo tijelo nosi priču i kad se ukrcamo na taj brod, vožnja mora biti luda. Ansambl HNK Mostar za mene je jedno veliko otkriće – riječ je o malenoj, ali vrlo složnoj i vrijednoj ekipi dobrih glumaca, koji su, uz to, i zaista dobri ljudi. Bar sam se ja tako tu osjećala. Imali smo relativno malo vremena za rad na predstavi i okolnosti nam nisu uvijek išle u prilog, ali u svakom trenutku radili smo dalje, do kraja, i ono što je za kazalište najbitnije – zajedno. Iako su po mom sudu ovdje svi napravili sjajne uloge, mislim da sam vidjela tek dio njihovih mogućnosti i bilo bi mi drago u nekom drugom susretu poći s njima još koji korak dalje.
Suvremena hrvatska drama pati od nedostatka dobre komedije. Postoje i natječaji koji potiču dramsko stvaralaštvo i tu autorice i autori dobiju svoju priliku. Prema tvom mišljenju, zašto se ne pišu komedije u obujmu u kojem se pišu teški dramski tekstovi koji često nemaju izvedbeni potencijal i zahtijevaju adaptaciju i intervenciju? Što općenito misliš o stanju dramskog stvaralaštva i suvremenim dramskim tekstovima?
Čini mi se da je danas dosta kaotično. Uz nekoliko renomiranih imena suvremenog dramskog pisma, za mlađe ćemo autore ipak rjeđe čuti. Nešto je danak iskustvu i brušenju zanata, a nešto je i do toga što nema baš ni previše prilika. Čak i uz nagradu Marin Držić piscima je teško pronaći svoje mjesto pod suncem. Upravo zato HNK Mostar ima velik značaj u tome što često promovira hrvatske pisce, osobito mlade koji traže svoj put. Po mom se iskustvu svaki tekst, neovisno o tome tko ga je pisao, uvijek mora adaptirati jer to podrazumijeva prilagodbu teksta za određeno kazalište, često i za određene glumce, s jasnom dramaturškom idejom i naglaskom na sintezu… Svrha je adaptacije da, poštujući duh i ideju teksta, iz njega izvuče maksimalan izvedbeni potencijal neovisno o tome koliko će inicijalnog dijaloga u konačnici završiti u predstavi. I u tom smislu mora biti kompromisa između dramskih pisaca i autorskih timova koji će njihove tekstove postavljati.
Prvi put režiraš u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru. Kakve je dojmove na tebe ostavio grad Mostar i samo kazalište? Bi li se voljela opet vratiti režirati ovdje i ako da što bi voljela raditi?
Mostar mi je zaista prelijep. Ovdje mi je jako ugodno, a čak me i kvart u kojem sam smještena podsjeća na kvart u kojem sam odrasla u Osijeku pa se nekako osjećam kao kod kuće. Ispred zgrade je rijeka Radobolja s patkicama, što me osobito raduje jer sam velik ljubitelj životinja i obožavam biti blizu vode. Zato mi nisu teško pali ni kišni dani, dapače! Što se kazališta tiče, svi su mi puno pričali o matičnoj kući koja je trenutno u procesu izgradnje pa mi je malo žao da nisam imala prilike vidjeti je u izvornom izdanju. S druge strane, Kosača nas je lijepo ugostila. Dvorana je prelijepa, jedini je problem akustika. Ali što je, tu je, na to ne možemo utjecati. Bilo bi mi drago doći ponovno u HNK Mostar, a što se naslova tiče, dosta sam otvorena. Volim klasike pa bi mi osobno bilo interesantno raditi suvremenu verziju ili autorski projekt po motivima Čehova ili Ibsena. No jednako je toliko bitno da repertoar obogaćuje rast i razvoj glumaca pa bi idealno bilo s njima napraviti dogovor oko naslova. Ansambl ima jake dramske kvalitete i radovalo bi me da se idući put u skladu sa žanrom malo više posvetim tom aspektu.
Od ove predstave publika će dobiti smijeh i tople ljudske priče. Što tebe kada si publika najviše intrigira u predstavi, što te inspirira da kažeš „zato volim kazalište“? I za kraj, ako bi mogla usporediti ovu predstavu s nekim filmom (ili serijom) koji bi to bio?
Jako mi je teško odvojiti se od profesionalne vizure i promatrati predstavu „samo“ kao publika. Najdraže mi je vidjeti da je redatelj obavio svoj posao, odnosno primarno tražim režiju. Neovisno o rezultatu, uvijek se vidi je li redatelj tome težio, je li radio s glumcima, je li otvarao situacije… A ako je, onda mi je dodatno drago vidjeti kad se glumci tome prepuste i dobro igraju. Jednako toliko, iako se osobno bavim uglavnom dramskim kazalištem, drago mi je vidjeti i neki pomak u estetskom smislu, potpis iz kojeg možda mogu naučiti nešto novo. Od početka sam se šalila da je „Zov divljine“ verzija serije „Seks i grada“ na balkanski način. Ali zapravo je sporedno koja je točno regija u pitanju. Činjenica je da su teme koje tekst otvara vrlo slične bilo kojem „ženskom“ filmu ili seriji, a likovi i njihovi problemi su takvi da bi se realno mogli dogoditi bilo gdje. Upravo sam zato mišljenja da će svoju publiku bez problema pronaći i ovdje.