Piše: Zdenka Weber / Vijenac, Matica hrvatska
Iscrpno i zanimljivo sročenim govorom Ivana Vukoje, ravnatelja HNK Mostar, započela je 27. listopada u HNK u Zagrebu svečanost obilježavanja 30. obljetnice HNK Mostar koja je uključivala nastup Obljetničkog orkestra i Zbora HNK, pa je to u osnovi bio prvenstveno svečani koncert. Program je održan pod pokroviteljstvom Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske, a ugledni uzvanici i brojna okupljena publika mogli su sa zadovoljstvom promatrati ukusno ukrašenu pozornicu koja je u svečanoj prigodi bila uređena kao koncertni podij. Ravnatelj Ivan Vukoja govorio je o misiji, viziji i projekcijama za budućnost HNK Mostar, istaknuvši kako je riječ o ustanovi čija povijesna, društvena i nacionalna misija nadilazi uobičajene okvire djelovanja kulturnih ustanova.
Doista, kroz proteklih 30 godina razvila se vrlo uspješna kazališna djelatnost, a naglašene su i želje proširivanja djelatnosti na glazbene i glazbeno-scenske sadržaje. S tim je ciljem u rujnu ove godine utemeljen Zbor HNK Mostar koji je prvi put nastupio u Mostaru 25. rujna na Svečanoj akademiji u povodu 30. obljetnice osnutka mostarskog HNK, a prvi koncertni nastup bio je upravo ovaj u Zagrebu. Zbor mješovita sastava s dvadesetak članica i članova, koji vodi Katja Krolo-Šarac (Zagreb, 1974), izvanredna profesorica na Studiju glazbe FPMOU-a Sveučilišta u Mostaru, za zagrebački je nastup odabrao reprezentativni slijed hrvatskih antologijskih zborskih naslova. Zbor Hrvatica Vatroslava Lisinskog, Himna slobodi Jakova Gotovca, U boj, u boj u simpatičnoj a capella varijanti, Završno kolo iz Ere Jakova Gotovca i na kraju Neka cijeli ovaj svijet Alfija Kabilja, otpjevani su odlično uvježbano, s emocionalnim nabojem i pouzdanim intonacijama. U svakom slučaju, dirigentica Katja Krolo-Šarac posjeduje sve potrebne kvalitete i znanja za vrsno vođenje zbora i to svakako upućuje na daljnji razvitak, pa i brojčano povećanje, Zbora HNK Mostar kao osnove za zahtjevnije programske zadatke. Zboru je pažljiva i pouzdana podrška bio pijanist Božidar Vlašić.
Kako je u HNK Mostar 15. svibnja 2021. godine održana premijera kazališnog naslova Isus, Sin Čovječji libanonsko-američkog pjesnika, slikara i filozofa Halila Džubrana (1883‒1931), za koju je glazbeni dio osigurao Gabrijel Prusina (Mostar, 1984), predložio je ravnatelj Ivan Vukoja dirigentu i skladatelju Igoru Tatareviću (Mostar, 1976) da na osnovama Prusinine autorske glazbe sklada orkestralnu verziju. Tatarevićeva orkestralna suita Isus, Sin Čovječji, skladana u pet opsežno razrađenih stavaka, uz sudjelovanje mješovitog zbora doživjela je pod ravnanjem autora praizvedbu na pozornici HNK u Zagrebu.
Nova orkestralna suita ulazi u baštinu suvremene hrvatske glazbe kao prvenstveno zanimljiva skladba s programnim, dakle izvanglazbenim sadržajem. Tako je svaki od pet stavaka uz oznaku tempa povezan i s karakterističnim tekstom četvorice evanđelista – Luke, Mateja, Ivana i Marka – koji su ostavili svjedočanstva o Isusovu ovozemaljskom životu. Dakle, od izvješća o Isusovu rođenju sadržajno se prate postaje njegova života sve do smrti i uskrsnuća. Dakako, kako je riječ o instrumentalnoj, orkestralnoj glazbi, za pomnije bi povezivanje sadržaja tako posloženih citata iz evanđelja s njihovom glazbenom evokacijom bilo neophodno podrobnije analizirati svaki od stavaka suite. U petom je stavku skladatelj inventivno uključio i zbor koji na aramejskom jeziku, koji pripada semitskoj skupini i na kojemu je govorio Isus Krist, izgovara molitvu Oče naš, a djelo također završava vokalno-instrumentalno, napjevom Aleluja, karakterističnim iskazom radosti, zahvale i sreće, jer, Isus uskrsnu, kako govori tekst iz Matejeva evanđelja: “I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Matej 28:20).
Uvođenjem u instrumentalni sastav uz obligatne gudače, drvene i limene puhače, još i gusle i diple, na kojima svira Jure Miloš, perzijski trzalački instrument oud, na kojemu svira akademski jazz gitarist Zoran Majstorović, te čembalo, za koje je zadužen vrsni čembalist Franjo Bilić, skladatelj je unaprijed odredio smjer svojih glazbenih stremljenja, vizija i rješenja. Dakle, orkestralna je partitura gusta, koloristički bogata i mnogoznačna, a ako se pođe od izvornih glazbenih zamisli Gabrijela Prusine, koje, nažalost, nisam imala priliku upoznati u okviru dramske predstave, moguće je pretpostaviti da je Igor Tatarević za finalizaciju orkestralne suite ipak posezao za osobnim rješenjima i zacijelo znatno proširio i obogatio cijelo glazbeno događanje. Naime, kada se sluša suitu Isus, Sin Čovječji, te se uzmu u obzir skladateljeve napomene o težnji za ostvarivanjem orkestralne skladbe kao samostalnog klasično-koncertnog djela, onda valja prihvatiti njegove navode o uključivanju etno instrumenata. Valja navesti da su tijekom izvedbe na projekcijskom platnu prikazivane žive slike iz izvorne predstave redatelja Roberta Pehara.
Doista, sadržajno, povijesno u odnosu na Isusov život na Zemlji, a onda i glazbeno, kao programska evokacija odabrane teme danas, Tatarević postupa na prvome mjestu vjerno sebi, ostvarivši veliku orkestralnu fresku koju se sluša i prati sa zanimanjem, uvodi slušatelja u glazbene sfere kojima ne nedostaje revijalnosti i egzotičnosti, ali koja je pouzdano nadahnuta i znalački ispisana. To nije malo, pa sa srećom u daljnje izvedbe!