PODIJELI

Pod jarbolima vječnih hulja

Plakat predstave

Živeći na prostorima na kojima nitko među nama nije doživio razdoblje trajnog i stabilnog mira, jedina konstanta je sukob. Bez obzira što se u ovoj zemlji ne radi o konfliktu niskog intenziteta, kako ga definira britanski povjesničar John Brewer, nego u našem slučaju nedovršenom konfliktu s iznimno visokom razinom političkih tenzija, u oba slučaja ljudi se naviknu živjeti sa sukobom i više ne osjećaju potrebu za njegovim okončanjem. Nezaliječene društvene rane postaju dio naše psihe i prenose se na nove naraštaje.

Mogu li se u takvom društvu, zarobljenom na rubu novih sukoba, otvorene rane liječiti podsjećanjem na uzničke dane jednog intelektualca od prije sedamdesetak godina? Što sudbina jednog čovjeka koji je i za “crne” i “crvene” bio prije kolateralna šteta nego nekakav ozbiljni državni neprijatelj može ponuditi današnjoj publici, a da ne predstavlja novi trivijalni krug optužbi o tome tko je pobio više ljudi u Drugom svjetskom ratu?

Sama činjenica da Ilija Jakovljević nije bio nikakva ozbiljna politička prijetnja ni jednom ni drugom režimu, uz ironični podsjetnik kako je vjerovao u istinsko oslobođenje u komunizmu nakon sloma “arijskoga raja” – kako cinično svjedoči u svojim zapisima – njegovu žrtvu uzdiže na razinu Pojedinca koji strada jer ne želi iznevjeriti sebe i vlastiti moralni integritet. Odsustvo stvarne prijetnje govori u prilog okrutnosti samih režima. Kad grme koračnice, svako pa i najmanje odstupanje može narasti do čina nacionalne izdaje. Zato, “Logorilijada” ne upada u zamku bilo kakvog izjednačavanja dva totalitarizma, dvije rak rane na tkivu prošloga stoljeća koje očito još nije završilo, jer to teatar niti treba niti smije raditi. On se bavi Individuom, nesretnikom koga je tamničko iskustvo i njegova prozno-poetska destilacija uzdiglo na pijedestal žrtve. A on je samo htio da ga se pusti na miru!

Scena iz predstave

Iako “Logorilijada” u izboru dnevničkog materijala svjesno priziva opća mjesta i citate iz “Konclogora na Savi” o stradanjima u Drugom svjetskom ratu, ona ne dolijeva ulje na vatru u aktualnom društvenom nesporazumu koji se zrcali u iscrpljujućoj priči o ustašama i partizanima, nego vrlo jasno progovora o psihopatskoj naravi “stvaratelja” jednog sustava, koja u spoju s povijesnim okolnostima i “višim” ciljevima može poroditi užasna zlodjela. Nema dvojbe da je ustaški režim nešto što čega se trebamo sramiti! Kao ljudska bića, prije svega! Ali, “crvena zora” nije donijela ozdravljenje, nego duboko razočarenje. I novi val zločina! To, jedan građanski intelektualac i istinski demokrat, kakav je bio Jakovljević, nije mogao podnijeti.

No, prije svega “Logorilijada” je predstava o pjesniku kojega je povijesni kovitlac podignuo u strašnu oluju, odnosno u dramaturšku centrifugu s epicentrom u njegovoj glavi. U narativnom smislu sve počiva u dva sloja, komunističkom zatvoru iz 1948. u kojemu se Ilija svjedoči o zbivanjima u ustaškom logoru iz 1942. I dok je “krimen” zbog koga je završio u Staroj Gradiški jasno ocrtan, jer je utemeljen na Jakovljevićevim dnevničkim zapisima, onaj u komunističkom zatvoru se tek naslućuje. Sudbina pjesnika u totalitarnim režimima, odnosno književnik koji se nije htio odreći vlastitih političkih i moralnih uvjerenja, smjestili su ga između ustaškog noža i komunističkog čekića. Ako pjesnici možda jedini i mogu pisati povijest, onda se od povijesne oluje i ratne katastrofe mogu braniti na jedini mogući način – pisanjem: pjesama, pretočenih u “Liriku nevremena” ili proznih memoarskih zapisa ukoričenih tek krajem 20. stoljeća u „Konclogor na Savi“ (1999).

Naime, tijekom zatočeničkih dana 1941. i 1942. Ilija Jakovljević vodio je dnevnik, potajno ispisujući na minijaturnim komadićima papira strahote koje su logoraši – Židovi, Srbi i Romi – svakodnevno doživljavali. Te zapise Jakovljević je prokrijunmčario iz logora i kasnije rekonstruirao u potresnoj memoarskoj prozi. Ovo djelo spada u vrhunce hrvatske logoraške književnosti, u kojemu autor bez lažne retorike i narcisoidnosti uspio opisati život logoraša, osobito psihu i ponašanje, kako zatočenika, tako i krvnika. S jedne strane strah, koji nema morala i zbog koga je čovjek koji se boji spreman učiniti sve kako bi zaštitio svoj život, a s druge strane stražari, “klatež” najgore vrste, otupjela od zločina i mogućnosti bilo kakvog iskrenog pokajanja. To je u domaćoj književnosti jedan od najmoćnijih portreta logoraških zločinaca, koji je izradio sam logoraš. Jedan od onih koji je čekao svoj red.

Scena iz predstave

Ispisujući stihove u “Lirici nevremena”, iz koje u jednoj anatomski preciznoj poetskoj deskripciji izranja svijet logora, Jakovljević progovara o fenomenu zla i zločina, koji, nažalost, ne samo u detaljima, frapantno korespondiraju s najnovijim ratom i poraćem, jer očito iz utroba velikih društvenih lomova vječno strše kosti, kao jarboli na kojima vijore povijesne zablude u režiji velikih političkih hulja i pripadajuće kriminogene egzekutive.

Na vizualnom planu “Logorilijada” promovira estetiku ružnog, gdje je sva moralna izopačenost jednog vremena pronašla odgovarajući ekvivalent u grotesknom kostimu. Kako navodi Umberto Eco u svojoj knjizi „Povijest ružnoće“ bilo koji oblik ružnoga se može iskupiti njenim vjernim i djelotvornim umjetničkim prikazom, jer u umjetničkim djelima koja podražavaju ružno, ono ostaje takvo, ali mu majstorstvo umjetnika daje odbljesak ljepote. Kvalitet našeg odbljeska ovisit će o snazi scenske zrake da nađe put do mračnih kutaka u kojima se skladište naše predrasude ili zablude, koje svoju vitalnost imaju zahvaliti neprestanoj dopuni sa dojki kolektivnog pamćenja.

Kišova antologijska pripovijest ovdje je data samo kao aluzivna matrica jednog staljinističkog mehanizma isljeđivanja. Naš Fedjukin poprima obličje Isljednika, koji kroz ispitivanja pokušava kompromitirati Ilijin patnički put, i diskreditirati ga kao revolucionara, ali i kao čovjeka, transformirajući se na kraju u Mefistofelesa, u, frojdovski kazano, slugu Ida ili Gospodara Tame, koji nam kao jedino rješenje nudi ništavilo i propast.

U savjetima mladom piscu Kiš kaže: “Ako vas neko upita postoji li razlika između Auschwitza i Tolime (staljinističkog logora na dalekom istoku Rusije, op.a.) pošaljite ga dođavola!”

Kiš, čiji je otac odveden i ubijen u koncentracijskom logoru i snažni borac protiv svakog nacionalizma, ističući uvijek kako pisac mora gajiti sumnju i biti na distanci prema vladarima, vrlo izravno sugerira kako je bez obzira na zastave i ideologije, andrićevski kazano, samo jedno izvjesno, a to je da je “čovek na večnom gubitku”. Čovjek, pojedinac, Jakovljević…

Dragan Komadina

NEMA KOMENTARA