Neopisiva mi je čast i zadovoljstvo što baš u mostarskom Hrvatskom narodnom kazalištu režiram praizvedbu „Sretnih ljudi“ autorice Nine Mitrović čije su drame posljednja dva desetljeća uspješno  postavljane u brojnim hrvatskim, regionalnim i europskim kazalištima. Nina i Mostar sreli su se kao proton i neutron u atomskoj kreativnoj jezgri. Bum!

Baš s ovim ansamblom koji ima posebno mjesto u mom srcu i s kojim sam do sada radio četiri predstave, baš s njima mi je bilo uzbudljivo otići u ekspediciju po prašumama ljudskog uma, po vrletima neuroza, kroz korijenje potisnutosti i prošlosti, niz kanjone emocija, niz slapove smijeha, niz nizbrdice programiranih ponašanja, uz uzbrdice nadljudskih napora za boljim sobom, po lijanama ljubavi, kroz šume i šumove ljudskih iskustava, među stabla omotana bršljanima boli, u gudure greški, u obiteljske spilje, preko livada i likova, od prožimanja do predstave, od „Sretnih ljudi“ do sretnih nas, a nadamo se i sretnih vas.

Naime, „Sretni ljudi“ su priča o ljudskim pričama, to su unutarnji monolozi, tijek svijesti, točnije nesvijesti, nas, vas, njih, svih. I publike i predstavljača. Što ljudi misle kad ne misle. Ne pitam, nego konstatiram. To jest, režiram. Što ljudi znaju kad ne znaju. Što ljudi vide kad ne gledaju. Što publika misli kad dođe u kazalište. Što kazalište misli o sebi. Po čemu smo isti. Po čemu smo posebni. Tko smo mi i čemu služi kazalište. To su neka od pitanja koja otvara ova divna drama o nama. O svima nama s obje strane pozornice. S obje strane naše osobnosti. Ono što se vidi i ono što skrivamo kad šutimo u mraku. U mraku kazališne dvorane. U mraku podsvijesti. U mraku inhibicije. U tišini. U tajni. Što skrivamo? Ako svi skrivamo isto, onda je bolje da se otvorimo. Pustimo moljce da izlete vani iz naših prašnjavih kostima i maski. Pustimo se i prepustimo. Bit ćemo sretniji. Sretni smo što smo sreli „Sretne ljude“ i što publici možemo ponuditi publiku. Mi smo vi.

Ivan Leo Lemo