Već duže vrijeme bavio sam se idejom da radim predstavu u kojoj bi glazbena okosnica bila sevdalinka. U potrazi za pričom koja bi bila temelj te ideje došao sam do teksta „Što te nema…“ Marijane Aracki. Pročitavši ga, shvatio sam kako priču imam, i to istinitu, snažnu, tužnu, punu emocija, baš kakva i jeste sevdalinka.

Sukob dvije obitelji doveden je do dramske katarze s neskrivenim situacijama današnjeg vremena. Kada govorimo o ljubavi Alekse Šantića i Anke Tomlinović, slobodno možemo reći da su oni balkanski Romeo i Julija. Melodramska točka na cijelu priču jeste kraj komada, povijesno potpuno točan, kada se pod prozorom sobe u kojoj na samrtničkoj postelji leži Aleksa Šantić okupljaju sva tri pjevačka društva iz Mostara, sastavljena od Srba, Bošnjaka i Hrvata, pjevajući skupa njegovu Eminu.

Tradicija pjevanja sevdalinke je posebna priča. Pjevač sevdalinke je poput čuvara i prenositelja Svetog Grala. On traži puteve kroz razne slojeve sevdalinke kako bi došao do njenog metafizičkog jezgra. Dubinska tragika, epski zamah i snaga čine sevdalinku istinski univerzalnom, a našu predstavu umjetnički važnom za čitavu regiju.

Ovu predstavu posvećujem svom ocu Bećiru Kadiću, poznavatelju i ljubitelju sevdalinke.

Erol Kadić