PODIJELI

Od ideje do realizacije

Plakat predstave
Plakat predstave

Već duže vrijeme bavio sam se idejom da radim predstavu u kojoj bi glazbena okosnica bila sevdalinka. U potrazi za pričom koja bi bila temelj te ideje došao sam do teksta „Što te nema…“ Marijane Aracki. Pročitavši ga, shvatio sam kako priču imam, i to istinitu, snažnu, tužnu, punu emocija, baš kakva i jeste sevdalinka.

Sukob dvije obitelji doveden je do dramske katarze s neskrivenim situacijama današnjeg vremena. Kada govorimo o ljubavi Alekse Šantića i Anke Tomlinović, slobodno možemo reći da su oni balkanski Romeo i Julija. Melodramska točka na cijelu priču jeste kraj komada, povijesno potpuno točan, kada se pod prozorom sobe u kojoj na samrtničkoj postelji leži Aleksa Šantić okupljaju sva tri pjevačka društva iz Mostara, sastavljena od Srba, Bošnjaka i Hrvata, pjevajući skupa njegovu Eminu.

Tradicija pjevanja sevdalinke je posebna priča. Pjevač sevdalinke je poput čuvara i prenositelja Svetog Grala. On traži puteve kroz razne slojeve sevdalinke kako bi došao do njenog metafizičkog jezgra. Dubinska tragika, epski zamah i snaga čine sevdalinku istinski univerzalnom, a našu predstavu umjetnički važnom za čitavu regiju.

Ovu predstavu posvećujem svom ocu Bećiru Kadiću, poznavatelju i ljubitelju sevdalinke.

Erol Kadić

Besmrtni sevdah

U osvit 1889. godine, s prvim beharom, budi se pjesnik, domoljub, ujedinitelj, prosvjetitelj… Budi se na prostoru i u trenutku kada je biti pjesnik, domoljub, ujedinitelj i prosvjetitelj bilo najteže i najpotrebnije. Danas, točno 130 godina kasnije, „na mrtvom grobu porušenih nada“, svjedoci smo kako se pjesničko odrastanje Alekse Šantića u kulturno devastiranim prilikama, sukob duhovnog i materijalnog svijeta, pobuna ljubavi protiv društvenih stega i povrh svega nezaobilazne balkanske prilike i neprilike s kraja 19. i početka 20. stoljeća ni po čemu ne razlikuju od naše svakodnevice.

U svom životu i stvaralaštvu zagovarao je  Šantić otvorenog srca jedinstvo svih slavenskih naroda. Utoliko je poraz koji je doživio na osobnom planu tragičniji. Njegov poraz poraz je svih nas. Premda se čini kako će se borba erosa i tanatosa vječito nadvijati nad Balkanom, Šantićeva vizija jedinstva i sloge jedina je vizija koju treba slijediti i jedina koja ulijeva nadu kako je svijetla budućnost na ovim prostorima ipak moguća.

Neuništiv poput Starog mosta koji se kao feniks diže iz pepela prkosno odolijevajući stoljećima, simbol ne samo Mostara, već i čitave regije, Aleksa Šantić je, kako ga je i sam kralj Aleksandar Karađorđević nazvao, bio i ostao istinski „pjesnik prošlih patnji i novih nada narodnih“.

Marijana Aracki

PODIJELI

NEMA KOMENTARA